Nema sakrivanja.
Moram u borbu.
Vraćam se iz pećina i ulazim u druge. Gde je baklja? Tražim je. Zašto je ne nalazim? Smanji adrenalin. Diši.
Opipavam mrak, opipavam sluz, opipavam hladno, opipavam strah. Nastavljam dalje. Gde je baklja, pitam se? Diši.
Niz vrat se spušta duga vretenasta pijavica, jeza se čuje, a ona klizi, i spušta se polako, na dole, vrludajući po svim tačkicama nervnih završetaka kičme. Osećam bodljikave, vlažne kapljice. Diši.
Oči ne vide. Osećam prodor u podsvest. Izgladnela posrćem. Lice udareno tupim i oštrim. Leđa izgrebana peku. Ruke poderane, noge hrapave I hladne, bole. Diši.
Čujem glasove. Dolaze odnekud. Kao da prilaze. Vrište, histerišu, traže nešto. Ne razumem ih. Hoću da ih zaobiđem, i prođem, ali ne znam gde su. Gde je ta baklja? Diši.
Zgužvana lopta užasa se penje iz stomaka i staje u grudima. Kreće da se uvećava do vilice. Širi se svuda. Pulsira. Pulsira. Sve jače pulsira. I osećam je svuda u telu. Vibrira kao da će me rasporiti. Diši.
Sopstveni gusti dah me obavija. Sve je tesno i mračno. Ubrzani ritam se čuje u otkucajima koji postaju glasniji, prateći eho koji zaglušuje misli. Diši.
Stani.
Ako je površnost spolja, ne treba mi vatra. Zažmuri i budi jednostavno u mraku. Mirno. Diši. Diši polako. Isključi pećine. Isključi sve anđele I demone. Isključi glasove. Isključi sve što ti prilazi i ulazi bez pitanja. Isključi bol i nerazumevanje. Oseti sebe. Oseti svoj impuls I otkucaj. Ne tuđi nadražaj. Oseti svoju dušu, a ne reakciju. Oseti svoje želje i namere bića – bezvremeno, a ne otpor ili borbu. Oseti ljubav. Oseti savršenstvo trenutka, tu gde jesi. Jer si došla tu. Živa.
I dišem lagano. Osećam toplinu I život koji dišem. Mirišem sebe I svoju dušu. Sve ostalo kao svetla autoputa na fotografijama, promiče, mimo mene.Iako sam u nekoj pećini. I ne gledam. Ne treba mi baklja. Znam kakav korak da napravim. Iako će ih biti dosta i neće nikom značiti kao takav, sem meni. Znam kako da dođem do izlaza. Osećam.
Eh, kada bi samo moglo tako, ‘on/off’, nije biće baterijska lampa, pardon, baklja.
🙂
Ali može u nekim trenucima. Zato je dobra meditacija iliti uspešna konekcija sa samim sobom. Ako naravno izuzmemo čisto ludilo, gde je to sam mehanizam po sebi… 🙂
svi bauljamo nekako pecinama, invazija pecina u ovu jesen, ne znam prosto je pecinarska neka jesen, da zavrsim i ne sirim :). Za baklju i boj, isto da cutim:) presla bih u derbi i navijace.
🙂 hahahaha…
Dobro je da postoji neka evolucija. Možda za nijansu ispadnemo “ispravniji“ od pećinskog čoveka 🙂
Slobodno širi, možda i srušimo sve barijere 🙂
Malo je onih koji shvataju da nam je „baklja“ u tintari! 🙂
Pozdrav!
Ta tintara će nam svima doći glave… 🙂 Samo gledamo negde, umesto da izvrnemo oči ka unutra… 🙂
Hvala što svratiš 🙂
Teško je, ali baš zato je važno uvek se podsećati. Dobro dođu tekstovi kao ovaj. 🙂
Hvala Mojra, puno.
A kad/ako uspemo težinu da prebacimo u neko drugo stanje, valjda postajemo mudriji… ili luđi. Nešto jeste 🙂
Znati gde je izlaz je najvažnije!
Samo nekad ga znamo razumom, logički, nekad intuicijom, verom…Bitno je kao što kažeš, da znamo gde je, pa makar i otprilike… 🙂
Vrlo intiman post.
Mislim da je ovakva dodirivanja sa samim sobom teško komentarisati.
Ali ima nade na kraju… 🙂
Nada je nekako na svoju ruku. Takav joj je karakter.
E si primetila da je žensko((g)roda)?
Da, nada ima “taj“ karakter…
Od danas ću da primećujem rodove. Skrenuta mi je pažnja… 🙂
Ma kakvi. Nit’ rod, nit’ pomoz’ Bog.
Osećaji ne varaju. Dobro, ima i varljivih ali i njih nekako možemo da osetimo, mislim to da su varljivi. Nije ovde bilo nikakvog dodirivanja sa samom sobom, izvinjavam se ali tumačenje je pogrešno, u to sam sigurna. Dodirivanje se odnosilo na nešto što je iznad tebe, u čemu si se našla, što te je podiglo, a da nisi bila spremna, što te je uplašilo lepotom i za šta nisi bila sigurna da je moguće. Zato isprva nije bilo lepo. Na kraju je ipak ispalo drugačije, znaš ono: Life is so beautiful!
Jeste, ima i tih varljivih osećaja 🙂 A dodirivanja je bilo u smislu straha i nedoumice i nespremnosti. Da je iznad mene – jeste, a da li je lepo – to se ne zna 🙂
Ali na kraju, suština jeste, da život, u kom god trenutnom obliku bio LEP je. Sam po sebi. Živ 🙂