Ostavi te priče ‘Teško je’. Molim te ostavi. Teško si ostavio da ti bude. Zato što nećeš i ne veruješ.
– Ti nisi normalna.
Reci mi, zašto ti ne ide?
– Zato što ovi !“#$%&/()=?*… zato što oni *?=)(/&%$#“!… takva je situacija…
Gde je tu prvo lice?
– O čemu pričaš?
Daješ svoja obrazloženja koja započinju izgovorima drugih ljudi, drugih zamenica.
– A šta da kažem kad je stvarno do njih?
Jesu te oni stvorili? Jesu li oni tvoj deo?
– Nisu me oni stvorili, sa njima sam u interakciji, hteo – ne hteo.
Ma zašto opet viša sila: HTEO – NE HTEO?
– Ti stvarno iskrivljeno gledaš. A kako da se integrišem u društvo i da živim i da funckionišem normalno, pored svih iskrivljenih vrednosti, manipulacija, izgladnelosti, obaveza, čistog haosa?
A gde si ti? Jesi to hteo? Želeo si?
– Ja ne znam šta je sa tobom? Ma kako bih želeo loše sebi? Nisam ja stvorio krizu! Ja želim i da putujem i da živim normalno i da se družim i da uživam i svašta nešto…
Pa gde si?
– Ma kako gde sam? Evo me, tu sam.
Gde si u tim svojim željama?
– Borim se. Gde sam!?
Sa čime se boriš?
– Bože… Borim se da sačuvam zdrav razum i da ostanem normalan.
A jesi se potrudio da daš, širiš svoj razum i ideje, i da ga daješ i veruješ, umesto što se grčevito boriš da ga sačuvaš?
– Kako da ga dam? Kome? Onima koji ne razumeju? Ti kao da živiš u bajci?
Ne, ja sam samo srećna sa svim što mi je na raspolaganju i trudim se da izgradim ono što želim. Iako nije idealno. A ti si taj koji je hronično nezadovoljan. I pitam te o mnogim suštinskim stvarima, šta je to što želiš, koje ti sam olako recituješ, a preskačeš ih realno. Sem novca. Jer trčiš. Jer se plašiš. Jer se grčiš od užasa haosa koji nam je nametnut. Takav i ne možeš da stvoriš bilo šta. Reci mi, u kom delu dana si slobodan, ali da se osećaš slobodnim, oslobođenim?
– Hm…. Pa… Ma, kako da stignem da budem slobodan??? Znaš li šta sve treba da uradim???
Ispijamo kafu ponekad, na primer. Kafu. Pola sata. Slušamo muziku. Razgovaramo. Gledamo prirodu, ljude, zidine. Vidimo. Šetamo. Prijatelj sam ti.
– I?
Nekom je ovo dovoljan razlog da bude srećan makar tih pola sata, koji će mu dati snage i energije za ostatak dana. Makar tih pola sata.
– Pa dobro. Jesam ok tada. Jesam.
OK si, ali ne srećan. Velika je razlika. Nisi zahvalan na ovom što imaš. Makar to bila šaka suncokreta, budi zahvalan.
– Jeste suncokret… Suncokret će mi rešiti sve ovo što me čeka sutra i prekosutra…
Bez zahvalnosti, ti nećeš krenuti dalje. Više ni ne umeš da budeš srećan, da uživaš, a dan je pun takvih stvari i situacija. Tih minijatura pozitivnih energetskih bombi za dušu, za koje ti ne treba novac. I nisi stao da prizoveš svoje snove, drage ljude, nego se uplašen boriš sa svima napolju, štiteći sebe. Unapred verujući, a ujedno i bežeći od propasti. Čak ne štitiš svoje želje i snove, od njih si odustao, zaboravio. Štitiš svoj ego, svoju sujetu koja je jedino ostala od pretrpljenih padova i kao spona ličnog razdora. Prestao si da uživaš u malim životnim, ljudskim stvarima. A to će te potpuno izgubiti. I neće ti pomoći da kreneš preko trnja. Jer to zašta se boriš sada je lažan put u koji i ti sam ne veruješ.
Ovo si meni i o meni pisala? 🙂
🙂 vidiš 🙂
Samo nemoj zbog suncokreta da se nerviraš 🙂
Ma kakvi…sada je vreme bundevare 😀
Dve strane iste medalje. Koliko god je gnev i nezadovoljstvo kontraproduktivno i zatvara čoveka, isto tako i insistiranje na „pozitivnoj energiji“ ume sasvim da „omekša“ obrise stvarnosti.
Dragi Goste, jeste tako. Ne možemo da budemo savršeni, ali negde realnost sa pozitivnom energijom, može da napravi doobar mix. Ili prosto završi u fijoci X files i ‘Istina je tamo negde’ 🙂
Neiscrpna tema. Teško je ne izgubiti se u opštem haosu i sačuvati „ovo malo duše“.
Neiscrpna… Svi pokušavamo da napravimo ‘idealan’ mix sreće sastavljene od ‘nas i njih’. Ali dok se borimo, živi smo.
🙂
jeste…a sad odoh da razmišljam, o ovome, a i šire
Drago mi je Negoslava, ako pronalaziš ovde delove ideja za razmišljanje koje te podstiču. Za mene je to kompliment 🙂
PONOĆ PERIFERIJA KIŠA
RAZGOVOR S PRIJATELJEM
Teško ti je što si čovek bi l voleo da si pčela
bi l voleo da si glista ludi ljiljan konj bez oka
bi l voleo da si more grob bez krsta ptica bela
bi l voleo da si vatra bi l voleo da si foka
Teško ti je tako kažeš bi l voleo da si kvaka
bi l voleo da si doba kad cvetaju nar i lipe
bi l voleo da si kuga bi l voleo san ludaka
bi l voleo da si jastog srce krabe razum sipe
Jadaš mi se e pa dobro bi l voleo da si šuma
bi l voleo bi l voleo bi l voleo kiša da si
bi l voleo da si novac bi l popio čašu ruma
bi l voleo da si da si . . .
Brana Petrović
Hvala Bane, hvala 🙂
Citiraću Njegoša prvi put u životu: Krv je ljudska rana naopaka.
Ja bih opet citirao Branu, ali neću da ti zloupotrebljavam ovaj prostor 🙂
Ovo je svakako prostor duhovne ‘zloupotrebe’ i razmišljanja 🙂 Tako da slobodno.
Nisam došla do tog razvoja, da uvodim embargo 🙂
Znam da ti nisi, ali nije loše da svako ima autoembargo 🙂
NE UMEM DA ŽIVIM A ŽIVI MI SE
Ne umem da živim a živi mi se
kad umrem rodiću se čini mi se
O bože bože šta učini tvoj sin
ti mu dade liru on je okači o klin
I jauknu strašno ko niko pre njega
odričući se i pesme i sebe i svega
Srbija je zemlja u kojoj za pića
pesnike tuku za nova otkrića
Kad postignem cilj i dospem u tminu
nek se zna da nisam im’o otadžbinu
Vreme je svemoćno ono zvezde melje
da se zna da nisam imo roditelje
Pa i majku svoju najsvetiju zoru
sam sam izmislio kao metaforu
Majku to sazvežđe što kroz beskraj brodi
dugo sam molio da me živog rodi
I rodila me živog ko žarulju
al me bez oružja pustila u rulju
I budući da sam prvi put van tmine
ne umedoh da se branim od svetine
I dotle je došlo o majko oprosti
vraćam se natrag u tebe kroz kosti
Samo sazvežđa mudra pamte u svom sjaju
kako mi je bilo tesno u beskraju
Ne treba tebi AutoEmbargo 🙂 Prava pesma! Hvala za Branu, Bane.
I dodajem jednu muzičku dopunu, s druge strane meseca 🙂
U pravu si, Marija. Šetnja/razgovor sa prijateljem ili nekim bićem sa kojim smo na istim talasnim dužinama, nakrca nas pozitivnom energijom za ceo dan, ili makar za par narednih sati (ako je u pitanju neki baš zajeban dan). Žao mi je što se tvoj prijatelj izgubio i utonuo u samosažaljenje, i što ne uviđa blagotvorno dejstvo i prijatnost vaših šetnjica po prirodi, kafa i razgovora. Umesto da ga dijalogom navedeš da uvidi da greši, slobodno podvikni na njega i izvređaj ga malo. Takva šok-terapija prilično dobro pali kod letargičnih muškaraca i ume da ih podstakne na akciju.
Dakle, da krenem da vičem 🙂 Ali u pravu si za šok terapiju. I to je nekad, koliko god apsurno zvučalo, plodno za pokret.
Generalno ovo je zamišljeni dijalog svakodnevnice. ne neko konkretno. Prikupljeno iz realnih razgovora i života, više lica, ali okarakterizirano kroz dva 🙂
Po meni, svi nosimo i jedno i drugo, samo je stvar izbora kako ćemo nešto doživeti i kakvu ćemo impresiju poneti sa sobom kroz dan. Nije lak izbor ‘ostati normalan’ :), biti zadovoljan malim stvarim, dok se u haosu grade veće, ili dok čekamo nešto, ali je srećniji.
Kad bih mogla nekako tom šakom suncokreta da platim ovih 6 neplaćenih računa za režijske troškove i rešim se opomene pred tužbu… 🙂
Znam…
Da se nekako udružimo, pa da ga posadimo, pa da se nadamo da će krenuti da klija, pa da ga zalivamo, pa da ga negujemo, pa da poraste, pa da krenemo da ubiramo plodove, pa… pa pa 🙂
Izniknuće Mojra nešto, mora.
Neko se drži i pluta, neko se prepusti i potone. A može i obrnuto. Nisu svi od istog materijala, iako jesu.
Mogu razne te kombinacije, i da, isti materijal, ali različita struktura. Od te raznolikosti i interakcije, život i postoji. Zato smo ‘raspoređeni’ po nekoj lestvici. Tuga ili ogorčenost je sastavni deo, samo – mnooogo je kad je to konstanta.
Joj Enjoy the ride, najtuznija stvar na svijetu, to uvijek slusam kad preseljavam, ili kad bi odlazio neki od dragih cimera 🙂 ako imas profil na fb (vjerovatno nemas) saljni mi link na dacomh@gmail.com (mislim ako hoces) i potpuno se slažem sa kretanjem od sebe i udruzivanjem istomišljenika, to mi izgleda kao jedini put da sebi i najbliznjim pomognemo, poput naših „Otpisanih entuzijasta.“ svako dobro 😉
Po meni, nije najtužnija, već motivaciona 🙂 Ali to razlike u iskustvu (ili godinama) :), čine drugačiju impresiju.
Istomišljenici daju podršku, raznolikost stimuliše na preispitivanje. Tako da svaka akcija koja je usmerena za dobrobit ljudskog razvoja, podrške i širenja potencijala, je dobra, po meni. Ne sme samo da se dozvoli, predugo biti na tamnoj strani. Ali tu smo da razmenimo mišljenja.
Želim i tebi svako dobro 🙂
ti kao da si bila u mojoj glavi pre par dana u jednom slicnom razgovoru, real, a predpostavljam da je i ovaj. Stihovi i muzika me je obradovala.:)
🙂 mislim da ga svi više-manje vodimo, skoro svakodnevno, ili sami sa sobom ili sa drugima, samo je terminologija drugačija. A ko zna, možda smo se i konektovale 🙂
I ja sam se baš obradovala stihovima, i setih se pesme 🙂
Hvala Robin 🙂
To samo Skali i Molder mogu da shvate.
I naravno Džej! 🙂
P.S.
Meni je super ovde. Pozdrav! 🙂
Mislim da je Džej krucijalan začin :). Teško bi ovo išlo bez njega. Skali i Molder su čekali poseban film, 100 godina, da se prvi put poljube 🙂
Stvarno mi je drago Wojciech 🙂 Ti si taj koji je prvi pogurao krila ovom blogu i hvala ti na tome 😉
da ne bih ostavljala predugačak komentar, mada bih uživala čak i da ga reč po reč sama prekucam, ostavljam link do teksta Josifa Brodskog: „Moja treća zapovest: ne tuguj“. 🙂
http://www.danas.rs/dodaci/vikend/knjiga_danas/moja_treca_zapovest_ne_tuguj.54.html?news_id=99304
ispravljam se odmah, autor teksta je zapravo Aleksandar Genis, a samo uvodni stihovi su citat Brodskog… 🙂
Da. Odličan je tekst i dopuna teme!
“Sreća i tuga su apsolutno neizbežne. Baš kao ljubav i smrt. I podjednako neopisive, mada se uporno trudimo da ih stavimo na papir, svesni da je muzika u tome daleko delotvornija od reči.“
Pa da odlučimo da idemo ka raju 🙂
Želje i želje i pusta stvarnost u kojoj su želje nedostupne..
Odličan tekst..
Hvala Rado 🙂
I samo ne treba odustati. Naći neki drugi put možda, prečicu…Odmoriti malo, pa nastaviti 🙂 I da se nada i radi na tome da novi scenario ‘proradi’ 🙂
Moj komentar će nekako možda odudarati od prethodnih, ne iz želje da pametujem i sl. već zato što hoću da ti kažem ono što mi se nametalo od samog početka čitanja tvoje priče, a to je da lik sa kojim se razgovara u njoj zapravo ne voli nikog. I da je zbog toga nesrećan. Sve ovo sa strane i nije toliko bitno. Valjda sam nekako uspela dadočaram svoj utisak. Valjda.
Pa da. To je onaj krajnji stadijum, kad čovek više ne razaznaje zašto je više nesrećan, od nagomilanog nezadovoljsta, koje malo, po malo nije rešavao, ili priznao, makar sebi. Meni je bitno da su asocijacije različite, i da svako nađe sebi ono što može da ga inspiriše u korist dobra 🙂
Hvala Tanja 🙂
Postaju li svi s godinama takvi?
Mislim da ne. Naiđe period, ali ako se borimo, uspemo da pređemo ‘s one strane duge’ 🙂
Oduvek mi je fascinantan taj „horizont“ sto deli „ovo“ od „onoga“ i koliko nije lako razluciti sta i gde… pogotovo kada stvarno nije do nas… pa se upletemo, kao mreza, ja to tako dozivljavam, tu valja imati nekoga da ti pomogne da isplivas
Upletemo se u mrezu kad se udaljimo od istinskih nasih emocija I dozivljaja stvari oko nas… Postoje oni bas teski trenuci, koji bez obzira na tezinu, najbolje je proci sam, dok opet, postoje oni trenuci, gde bez drugog, nema isplivavanja.
E to mi se svidja, sad si nekako „pomirila“ ta dva, nadao sam se takvom ishodu 🙂
Pa, moramo ostati normalni 😀